Papa Roach u Berlinu: Godine prolaze, refreni ostaju

Velodrom je 18. novembra bio domaćin turneje Rise of the Roach, a Papa Roach su publici u Berlinu priredili večer ispunjenu nostalgijom, novom muzikom i energijom zbog koje ih publika prati već decenijama. Uz Sleep Theory i LANDMVRKS kao predgrupe, koncertna večer imala je zaista dobar uvod u ono što je uslijedilo.

Večer su otvorili Sleep Theory, koji su i ovoga puta pokazali koliko dobro funkcionišu uživo. Iako publika u početku možda nije bila najglasnija, atmosfera je bila vrlo dobra. Bend je odradio odličan nastup, kako vokalno tako i vizuelno, i još jednom potvrdio da ima šta ponuditi na velikim pozornicama. Zanimljivo je da mi je ovo bio drugi susret s njima, tačno dvije godine nakon prvog slušanja, kada su nastupali kao special guest na turneji Falling in Reverse. Utisak je ostao jednako pozitivan, a Sleep Theory će definitivno nastaviti pronalaziti mjesto na mojim playlistama.

Nakon njih na pozornicu su izašli francuski metalcore predstavnici LANDMVRKS. Njihov nastup bio je energičan i uvjerljiv, a atmosfera u dvorani podigla se za nekoliko stepenica. Florent Salfati još jednom je pokazao kakav vokal posjeduje, dok energija cijelog benda nije ostavljala mnogo prostora za predah. Ovaj put koncert smo pratili s tribina, što je bilo potpuno drugačije iskustvo od prošlogodišnjeg nastupa na kojem sam bila u drugom redu, tik iza barikade. LANDMVRKS su bend uz koji je teško ostati miran kada se nađeš usred publike. Moshpitovi i crowdsurfing gotovo su neizbježni, a prošlogodišnji koncert bio je upravo takav. Ipak, bilo je posebno dobro doživjeti ih i iz drugačije perspektive, fokusirati se na pjesme, izvedbe i sve ono što se s partera ponekad izgubi u koncertnom haosu.

A onda je došao red na Papa Roach.

Bend je na pozornicu izašao ogrnut njemačkom zastavom, dok je dvoranom odjekivala „Livin’ on a Prayer“ Bon Jovija. Nakon tog neočekivanog uvoda, nastup su otvorili pjesmom „Between Angels and Insects“ i odmah podigli tempo. Scenografija je bila odlična, s velikim ekranima i upečatljivim vizualima, ali glavna pokretačka snaga večeri ipak su bili bend i publika. Jacoby Shaddix nije dugo ostajao na jednom mjestu, kretao se po pozornici, komunicirao s fanovima i često silazio među njih.

Set-lista je bila odlična kombinacija pjesama koje su obilježile karijeru benda i novijeg materijala. „Kill the Noise“, „…To Be Loved“, „She Loves Me Not“, „Getting Away With Murder“ i „Scars“ samo su neke od pjesama koje su se nizale tokom večeri. Posebno zanimljivo iznenađenje bile su kratke obrade i muzički omaži pjesmama koje su obilježile jednu čitavu eru: „Blind“ grupe Korn, „My Own Summer (Shove It)“ grupe Deftones, spoj „Break Stuff“ grupe Limp Bizkit i „Chop Suey!“ grupe System of a Down, kao i „Firestarter“ grupe The Prodigy. Upravo su ti trenuci donijeli dodatnu dozu old-school atmosfere i podsjetili na muzičku eru kojoj Papa Roach i sami pripadaju.

Publika je tokom cijelog nastupa pjevala gotovo svaku pjesmu iz sveg glasa, a Jacoby je znao kako dodatno pokrenuti dvoranu. Moshpitovi su se smjenjivali s old-school circle pitovima na njegov poziv, dok je Velodrom u tim trenucima zaista djelovao kao jedno.

Iako sam Papa Roach prošle godine gledala u nešto manjem i intimnijem prostoru, ovaj nastup u Velodromu nije bio ni najmanje slabiji doživljaj. Razlika u veličini prostora donijela je drugačiju atmosferu, ali energija benda i publike ostala je na istom nivou. Opravdali su očekivanja, a možda ih i nadmašili. 

Za kraj je ostavljen „Last Resort“, pjesma koja je odavno prerasla okvire običnog hita i postala jedan od zaštitnih znakova benda. Cijeli Velodrom još je jednom pjevao iz sveg glasa, a završetak je bio upravo onakav kakav smo željeli. Ovo je definitivno bila jedna od onih koncertnih večeri nakon kojih ostaneš bez glasa, ali s osmijehom na licu. Papa Roach su još jednom pokazali da njihova muzika nije samo nostalgija za nekim drugim vremenima – ona i danas okuplja publiku i pokreće dvorane.

Please follow and like us: