Limp Bizkit u Berlinu: Keep on rollin’, baby!
Postoje koncerti na kojima publika pjeva refrene. A postoje koncerti benda Limp Bizkit.
Već nekoliko minuta nakon početka nastupa na berlinskoj Parkbühne Wuhlheide bilo je jasno da ovo neće biti obična koncertna večer. Interes za evropsku turneju bio je ogroman od samog početka, a i u Berlinu se uoči koncerta tražila karta više. Na otvorenoj pozornici jednog od najpoznatijih koncertnih prostora u gradu okupile su se hiljade fanova spremnih za večer nostalgije, energije i čistog nu metal haosa.
Večer su otvorili DeathbyRomy, dok je francuski Igorrr isporučio vjerovatno najneobičniji set večeri. Njihova kombinacija ekstremnog metala, breakcore elektronike, opernih vokala, barokne muzike i folk elemenata zvučala je potpuno nepredvidivo, ali upravo zato i fascinantno. Toliko da je kasnije i sam Fred Durst priznao kako su bili “tough act to follow”.
Ipak, čim su se začuli prvi tonovi pjesme “Show Me What You Got”, fokus publike prebacio se na ono zbog čega je većina bila tu.
Nakon “Out of Style” i “Just Like This”, uslijedio je prvi “Break Stuff”, a s njim i potpuni raspad sistema.
Publika se gotovo trenutno spojila u jednu ogromnu jumping i moshing cjelinu. Circle pitovi vrtjeli su se kroz masu poput vrtloga koje je bilo nemoguće zaustaviti, dok su se hiljade ljudi kretale u istom ritmu. Svaki refren vraćao se prema bini snagom koja je više podsjećala na grupnu terapiju ili vjerski obred nego na običan koncert.
I upravo je to bio motiv cijele večeri.
Svaka pjesma dočekana je kao stari prijatelj. Nije bilo važno da li je riječ o najvećim hitovima ili pjesmama koje se rjeđe nađu u centru pažnje — publika je reagovala jednako glasno i jednako emotivno. “My Generation”, “Livin’ It Up”, “Hot Dog”, “Nookie”, “My Way”, “Re-Arranged”, “Take a Look Around” i mnoge druge pjesme zvučale su kao da nikada nisu ni napustile setliste fanova.
Nakon godina slušanja Limp Bizkita, ovo je bio moj prvi susret s bendom uživo. Očekivanja su bila velika, ali već nakon nekoliko pjesama postalo je jasno zašto njihovi koncerti i dalje imaju gotovo kultni status među fanovima.
Kada je došao red na “Rollin'”, bilo je jasno da slušamo jednu od himni generacije. Dovoljno je bilo da Fred izgovori nekoliko riječi, a ostatak je preuzela publika.
“Keep on rollin’, baby.”
Poseban trenutak večeri dogodio se tokom pjesme “Stuck”. Fred Durst je započeo izvedbu, a zatim zaustavio bend i kroz osmijeh upitao publiku da li je pjesma možda prestara za večerašnju ekipu, s obzirom na to da je velikom broju prisutnih ovo bio prvi Limp Bizkit koncert. Odgovor je stigao u sekundi.
Pjesma je nastavljena uz ogromne ovacije, a trenutak je bio poseban i zbog činjenice da “Stuck” nije izvođena uživo od 2016. godine, dok njena posljednja kompletna izvedba datira još iz 2014.
Vizuelno je pažnju, kao i uvijek, krao Wes Borland. Njegova crno-zlatna kombinacija izgledala je kao nešto između futurističkog ratnika i mračne modne piste. Crna maska s visokim mohawkom i zlatni detalji koji su se spuštali niz tijelo činili su ga jednako fascinantnim za gledanje koliko i slušanje.
Uprkos temperaturama koje su i u večernjim satima prelazile 30 stepeni, energija nije padala. Bend je povremeno uzimao kratke predaha, ali publika nije pokazivala znakove umora. Skakanje, pjevanje i moshpit trajali su gotovo bez prestanka od prve do posljednje pjesme. Povremeno su se iz publike pojavile i baklje, dodatno pojačavajući osjećaj da prisustvujemo nečemu između koncerta i potpune kolektivne erupcije energije.
Tokom večeri više puta se spominjalo ime Sama Riversa, dugogodišnjeg člana benda, kao i Sama Eiversa, člana njihovog šireg tima kojem je bend odao počast, pokazujući da ni usred haosa ne zaboravljaju ljude koji su bili dio njihovog puta.
A onda je došao kraj. Ili skoro kraj.
Jer jednom odsvirati “Break Stuff” očigledno nije bilo dovoljno.
Limp Bizkit su ga odsvirali dva puta.
Jednom da zagriju publiku.
Drugi put da sruše Wuhlheide.
Nažalost, njemačka pravila za koncerte na otvorenom bila su jedina stvar koja je mogla zaustaviti ovu večer. Tačno u predviđeno vrijeme svjetla su se upalila i koncert je završio.
Da je zavisilo od publike, završio bi mnogo kasnije.
Umjesto toga, ostalo je gotovo 17.000 promuklih glasova, bolnih nogu i onog poznatog osjećaja da je koncert završio prerano.
Što je često najbolji kompliment koji jedan bend može dobiti.
Foto: Ines Zovko/Muzickazona.ba
