Zbogom, Sikter!

Pripadam generaciji koja se baš i nije mogla sjećati rata, ali koja se sjeća svega nakon njega.  Možda i najboljI opis koji mogu da dam vremenu u kojem sam ja odrastao. Pomalo nezainteresovan za sve osim gledanja televizije na kraju sam izvukao nekoliko iznimno korisnih stvari iz te nezdrave navike. Jedna od njih je, da sam zavolio muziku od malih nogu, jer u siromašnoj televizijskoj ponudi koju smo imali, to se najviše i nudilo.

A ja sam najviše volio provesti popodne uz BHT, sjećam se bio je neki neobičan blok strane muzike, a išli su tada popularni Backstreet Boysi, Tarkan, Ricky Martin, Enrique Iglesias, Santana… Nakon toga bi počeo blok domaće muzike i išao bi nama djeci tada najdraži 7UP, zatim Amila Glamočak, Nino Pršeš i tu onda probiju Protest, Adi Lukovac i Sikter. Protestovom, Mister Predsjedniku smo se kolektivno smijali, dok sam se u spotove Adija Lukovca znao nevjerovatno udubiti iako nisam shvatao tada najbolje tu muziku.

Ipak najzanimljivi spot mi je bio onaj koji je podsjećao na onaj Windows screensaver, sa onim svemirom i zvijezdama, a kasnije sam shvatio da je to bio Sikterov, ‘Time and Space’. Tada mi je bio zanimljiv zbog spota, a pojma nisam imao da je to pjesma na kojoj se pojavljuje Brian Eno, čovjek toliko veliki da bi brojni muzičari diljem svijeta dali sve da radi sa njima, a on baš izabrao sarajevski bend neobičnog imena Sikter.

Tu počinje i završava neki moj prvi susret sa Sikterom, a nastavlja se u tinejdžerskom periodu kada nakon što sam otkrio rock i ostalu alternativu, pokušavam pronaći neki slušljivi bosanski bend. Tada povezujem onaj zanimljivi spot iz djetinjstva sa ovim bendom, kao i onu šaljivu pjesmu i još neobičniji spot imena ‘JTM’. Sikter je bilo neobično istraživati, jer pronađem jednu pjesmu i ona zvuči kao rock, pronađem drugu ona već ide na funk, treća je već prava disco muzika, a četvrta neki house i elektronika.

S obzirom da sam uvijek bio istraživačke prirode tada započinjem malo istraživati Sikter i u potpunosti se šokiram o kakvom bendu se radi. Nevjerovatno mi je bilo da je toliko vremena bio neopažen s moje strane, a da u medijima nije bio spominjan ili nešto slično s obzirom da nisam vjerovao da takav bend postoji u BiH. Sikter je jedno pravo muzičko čudo i pomalo sam bio tužan kada je prije desetak dana objavljena vijest, da su održali oproštajni koncert i da više neće svirati.

Sikter je započeo kao jedan neformalni projekat, bend koji je nastao dok je BiH bila u sastavu bivše Jugoslavije, ali definitvno ne pripada grupi ex-Yu bendova, jer su nastali 1990. godine, a sam nastanak je krajnje neobičan. Naime prvi članovi ovog benda su nezadovoljni svirkom, najčešće otimali instrumente raznim bendovima i tjerali ih sa scene govoreći im „Siiiikteeer!“. Ta u početku neformalna grupa muzičara je s vremenom prerasla u neki stalni bend. Ipak zlatno doba Siktera je period rata i nekoliko godina nakon njega. Početkom rata bend je već imao neki stalni sastav, koji se mijenjao kako je rat trajao.

Kako kažu iz benda, za vrijeme rata su svirali skoro svake sedmice, a gotovo nevjerovatno zvuči da je pored njih u Sarajevu sviralo još skoro četrdeset raznih bendova koji su svirali razne žanrove. Pomalo je neobično kakva eksplozija kreativnosti se desila za vrijeme opsade Sarajeva, a Sikter je defintivno bio lider u svoj toj priči. Bend je već rano bio zapažen, a MTV je snimao upravo njihov koncert 1993. godine u svojoj reportaži o muzičkoj sceni u Sarajevu. Prvi bend iz BiH koji je pušten na MTV-u je bio upravo Sikter, s pjesmom ‘Pain in Brain’ i kako god to je pomalo historijska stvar.

Sikter je bio učesnik apsolutno svega što je bilo zanimljivo u ratu, svirali su kao predgrupa Bruceu Dickinsonu na legendarnom koncertu u BKC-u 1994. te zbijali šale na press konferenciji. Kasnije su učestovali na koncertu Rock Under The Siege, koji je snimljen i objavljen na CD-u, to je ujedno i prvi bosanskohercegovački compact disc (CD) izdanje. Pred sami kraj rata bend uspjeva izaći iz Sarajeva te sviraju diljem Evrope, a nastupaju kao predgrupa italijanskom pjevaču Vascu Rossiju pred 120 000 ljudi na stadionu San Siro u Milanu.

Nakon rata sa bendom Protest, otvaraju koncert benda U2 na Koševu uz legendarno sviranje himne na otvaranju nastupa. Održali su nekoliko nastupa diljem Evrope uz italijansku turneju, gdje im je za dlaku izmakao izdavački ugovor, koji da su potpisali vjerovatno bi sada imali status poput Dubioze Kolektiv, ako ne i veći. Dobivaju priliku da otvore Muzički centar Pavarotti u Mostaru zajedno sa Pavarottijem lično i Bono Voxom. Tako su imali čast da prvi snime album u njihovom studiu i to je ujedno bilo i njihovo prvo izdanje. Album ‘Now, Always, Never’ je vjerovatno jedan od najboljih albuma koje je nezavisna BiH dala.

Album je imao apsolutno sve, fantastično je zamišljen, a producent je bio ni manje ni više Brian Eno, a kumovi Bono Vox i Pavarotti. Ipak kasnije se pojavio problem izdavača, te je bend nekako uspio izdati album kroz neformalne izdavačke kuće, dvije godine nakon snimanja albuma. To je u startu bio problem zašto Sikter nije postao veći nego što jeste. Ubrzo su, 2002. godine izdali i svoj dugi album, pod nazivom ‘Queen of The Disco’. Nevjerovatan zaokret, pomalo nagovješten na albumu ‘Now, Always, Never’, ali i dalje je nevjerovatno da bend koji je svirao rock s elementima punka i metala počne da svira funk i disco muziku.

I spotovi s ovog albuma su se vrtili na televizijama, a ja pamtim ‘Shake Em” i kasnije saznajem da su ubacili jedan sitni detalj u spot, jednu šalu koju sam uspio da uočim. Sikter je iznenadio mnogo fanova ovim albumom, ali iako po meni možda najlošiji i dalje je slušljiv i krajnje zanimljiv. I tri godine kasnije, ponovo zaokret, formiran je konačan sastav benda, a napravljen je njihov možda najozbiljniji album ‘My Music’. Mislim da je ključ tada bio jedna fina izdavačka kuća, što je u ovom slučaju bio sarajevski Gramofon.

Album je pratilo i video izdanje pod nazivom ‘My Documents’ na kojem je objavljen dokumentarni film o bendu, reditelja Timura Makarevića pod nazivom Sanjao sam o Smirnoff Buffalu. Pored toga bend je osvojio nekoliko nagrada, ponovo nastupao po Evropi, ali se pojavljivao i na MTV-u. To i jeste možda bio posljednji period kada je Sikter stvarno radio u nekom kontinuitetu. Nakon toga, rade pomalo i 2009. godine objavljuju svoj posljednji album ‘Ego Trip’.

‘Ego Trip’ je bio povratak rock korijenima benda nakon godina sviranja raznih žanrova. Objavio ga je Hayat, ali je album prošao skoro nezapaženo, bez neke medijske pažnje. Bend sve manje nastupa, a koncerte održavaju skoro na godišnjoj bazi. Tako je bilo sve do 2017. godine, bend je nastupao ponekad, a 2014. godine su objavili svoju posljednju pjesmu ‘Morning is Here’. Tada sam još uvijek vjerovao da rade na još nekom albumu, ali na kraju se ispostavilo da nisu.

Sikter se oprostio, nažalost početkom februara 2017. godine maestralnim koncertom u studiju BHRT-a. Na oproštajni koncert nije došlo puno gostiju, ali su prisustovali odabrani poput Dade Džihana i Dušana Vrnaića bivšeg člana benda, a sada člana Rundek Cargo Tria. Jedan lijep oproštaj za velikane poput njih, nakon 27 godina postojanja. Apsolutno svaka priča, svaki dokumentarni film, svako istraživanje o poslijeratnoj muzici u BiH, involvira Sikter. Pogledao sam nekoliko dokumentaraca na tu temu i u svakom su bili oni.

Jednostavno Sikter je nazaobilazan u svoj toj priči i ne mogu im oprostiti što nisu uspjeli napraviti više. Tempo kojim su oni krenuli vodio ih je u vrh evropske alternativne muzike. Uživali su ogromnu podršku i stranih muzičara i domaće publike, ali se desio neki moment koji je prelomio sve i bend je jednostavno ostao projekat nekoliko ljudi koji su to radili iz ljubavi prema muzici.

Nadam se da će jednog dana proraditi interes za nekadašnu sarajevsku ratnu scenu i muziku koja se tada pravila, kao i poslijeratnu alternativnu muziku koja nije dobila nikada dovoljno prostora koliko je zaslužila. Sikter je za mene jedan istinski biser i dovoljno je pročitati imena ljudi koji su vezani za taj bend i sve će vam biti jasno. Za kraj bi vam preporučio da pogledate dokumentarni film o bendu, Sanjao sam o Smirnoff Buffalu i vjerovatno ćete stvoriti jednu potpuno drugačiju sliku o muzici koja se pravila u BiH.

Piše: Nedim Hafizović