Scream For Me Sarajevo: O ratu, o muzici, o metalu
Samo saznanje da se snima film o koncertu Brucea Dickinsona u opkoljenom Sarajevu 1994. godine, probudila je u meni veliki interes, jer sam kao veliki fan Iron Maidena istraživao taj događaj i mogu reći da sam se iznenadio jer je isti koncert bio rijetko spominjan u javnosti. U trenutku kada je Bruce Dickinson stigao po drugi put u Sarajevo, ali ovaj put na snimanje filma Scream For Me Sarajevo, za dlaku mi je izmaklo da ga upoznam i nisam krio razočarenje. Drugi puta sam se razočarao kada sam saznao da su obje projekcije ovog filma na SFF-u bile rasprodate.
Meni je jednostavno izgledalo da ovaj film nekako bježi od mene. Ipak u utorak veče sam shvatio da sam uhvatio možda najljepši trenutak i najbolju priliku da ga pogledam. Specijalna projekcija je bila zakazana u kinu Meeting Point na 22. godišnjicu ovog koncerta i ukupno je bila treća projekcija ovog filma. Ovaj put je organizovano druženje sa ekipom filma nakon projekcije, a ulaz je bio besplatan. Izgleda da organizatori nisu računali na ovoliki interes, sala kina Meeting Point se do te mjere popunila da je pola ljudi u sali, uključujući i mene, film gledala sjedeći na podu. Mnogo ljudi je i vraćeno s projekcije.
Odmah na početku me iznenadio koncept filma, iako se radi o dokumentarcu, ovo je ipak jedna priča koja me više dirnula nego dobar dio igranih filmova koje sam pogledao. Prve scene filma opisuju početak rata u Sarajevu, te kako su ga mladi ljudi doživjeli. Pratimo priču iz više perspektiva, slušamo monologe više mladih ljudi koji su u to vrijeme bili tinejdžeri, a danas su većinom uspješni ljudi. Ova projekcija se poklopila sa krizom u Halepu i iako sam bezbrojno puta gledao snimke iz opkoljenog Sarajeva, dodatno su me potresle tokom gledanja ovog filma pogotovo uz muziku Iron Maidena u pozadini.
Zaista sam želio izaći iz uloge fana i staviti se u ulogu objektivnog posmatrača kako bih što bolje doživio film. Kroz čitav film se isprepliću uglavnom pjesme Brucea Dickinsona sa pažljivo odabranim stihovima. Nakon svjedočenja mladih ljudi koje je zahvatio rat, počinje priča o kulturnom otporu i organizaciji kulturnih događaja u opkoljenom Sarajevu. Tada u priču ulaze pripadnici UN-a u opkoljenom Sarajevu koji govore kako su došli na ideju da organizuju koncert i kako je sve ispalo.
Tada počinje i priča o koncertu u koju se uključuju Alex Elena, Chris Dale i Bruce Dickinson. Njihova neobična priča o načinu na koji su stigli u Sarajevu zvuči apsolutno nerealno. Poprilično opasan put su pokušavali da predstave na šaljiv način, a glavni komičar filma je ubjedljivo bio gitarista Chris Dale. Ono što me je zaista oduševilo u filmu je kada Bruce u svom prvom susretu sa gradom opisuje maglovito Sarajevo kao „veliku šoljicu kapućina“. Nisu krili da su imali ignorantan stav prema dešavanjima u Bosni prije njihovog dolaska u Sarajevo.
Alex Elena je izjavio, ja mislim bez pretjerivanja, da je sarajevski koncert ujedno i njemu najbitniji koncert ikada koji je odsvirao. Ljudi koji su bili na koncertu su ispričali kako su na nevjerovatne načine saznali za koncert i kako su na kraju i otišli na njega. Priču prate originalne fotografije i snimci koji su bili neobjavljeni do sada, tako da imate odličan uvid u priču o kojoj govore protagonisti filma. Oni koji su gledali koncert kažu da je bio bolji od onog koji je održao U2 na Koševu 1997. godine.
Ovaj film je najbolji dokaz da je to istina. Upravo je pokušana da se izbjegne patetika za koju lično mislim da je nosio koncert U2 i da su Bruce i ekipa znatno iskrenije uradili posao. Zadnji dio filma je ubjedljivo i najljepši, iznimno dirljiv, gdje su se isprepletali glasan smijeh i suze kako na filmu tako i u dvorani. Na kraju se ekipa koja je radila koncert okuplja u Sarajevu po prvi puta, ali bez Brucea. Ponovo prolaze kroz Sarajevo, ponovo se okupljaju, prekpričavaju avanture i na kraju zasviraju skupa.
Najdirljivije scene su ipak bile sa Bruceom, kada se ponovo susreće sa fanovima uz iskrene zagrljaje, suze i smijeh. Scena kada odlazi na grob mladiću koji je bio na koncertu, a poginuo kasnije je neopisiva. Ipak meni najdraža scena je bila svakako kada glavni šaljivdžija filma, Chris Dale zaplače, način na koji je opisao svoj povratak iz Bosne je veoma tužan. Film ipak završava prekrasno i mislim da će postati jedno pravo kulturno bogatstvo naše zemlje.
Meni lično fascinantna sarajevska ratna muzička scena je ranije bila detaljnije istražena kroz fantastične dokumentarne filmove Rave Against The Machine i Sanjao sam o Smirnoff Buffalu. Glavni motiv gledanja ovog filma mi je svakako bio to što sam mislio da je muzički orijentisan. Ipak ispostavilo se da je to djelimično tačno, jer većina filma govori o nekim drugim stvarima. Zaključak je da je muzika zaslužna za te lijepe stvari, kao što je bio i ovaj koncert. Nadam se da će ovaj film imati uspješne nastupe na predstojećim festivalima sljedeće godine i ne sumnjam da će ponoviti uspjeh sa ovogodišnjeg SFF-a.
Piše: Nedim Hafizović
