Koga briga što Chester Bennington više nije s nama
Početak 2000-ih, za mene već uveliko počelo tinejdžersko doba kada smo se svi pronalazili u nečemu, ja u muzici. Osim Nirvane koja je vladala mojom diskografijom jedan bend se lagano počeo uvaličiti u vene. Linkin Park, američki (tada) nu-metalci s pjesmom ‘Crawling’ ušli su u moj svijet bijesa, nabujalih hormona, ali i želje da se iskažem, a čak su me inspirisali da i ja, veliki čovjek u maloj državi, uradim nešto od sebe.
O tome koliko su me inspirisali pisat ću u nekom drugom blog postu, ali danas pišem o Chesteru Benningtonu, možda posljednjem glasu generacije.
Linkin Park su svoj put ka uspjehu započeli prije, sada već 21 godinu, ako brojimo početke pod imenom Xero. Tri godine kasnije su promijenili ime u Hybrid Theory, da bi današnji naziv dobili 1999. godine kada se bendu pridružio Chester. Upravo je on dao ideju da se bend tako zove, po Lincoln Parku u Santa Monici.
Da Chestera nije bilo, Linkin Park ne bi ni postojao, to je činjenica. On je bendu dao dušu, svoju napaćenu, bolesnu dušu, koja se posljednjih nekoliko mjeseci lagano urušavala u sebe. Bio je jedan od najboljih vokala posljednjih 20 godina. Mogao je otpjevati notu da vas raznježi do te mjere da se naježite, a mogao je i vrištati do te mjere da vas razbjesni.
Osim LP-a, Chester je imao jedan zanimljiv projekat, Dead By Sunrise. Bend je formirao s Amirom Derakhom, Ryanom Shuckom, Brandonom Belskyjem, Eliasom Androm i Anthonyjem “Fu” Valcicem iz bendova Julien-K i Orgy. Iskreno, kada je formiran bend 2005. godine, pomislio sam da je došao kraj matičnog mu benda, obzirom da su bili relativno mladi, a i Mike Shinoda je koketirao sa svojim drugim bendom Fort Minor.
Sreća nisu se razišli, samo su ojačali i snimili novi album ‘Minutes To Midnight’, na kojem nisi mogao izabrati najbolju pjesmu, jer su sve bile pjevljive, bile su prebolesno aranžirane i svaka je tekstom pogodila u srž svakog bića. Pogotovo ‘Given Up’, koja je bila čisti poziv u pomoć (I've given up, I'm sick of feeling, Is there nothing you can say?). Da li je Chester u to vrijeme došao do toga da svaku riječ koju napiše svi pretvore u zabavu, ne znam, ali znam da je neko trebao obraćati pažnju na to šta piše. Čak i za mene bilo teško slušati taj tekst, jer je izazivao neka čudna osjećanja, a ja mu nisam ni prijatelj ni poznanik.
Priliku da poslušam Chestera i ekipu dobio sam u junu 2008. godine, kada su u sklopu turneje na kojoj su predstavljali album ‘Minutes To Midnight’ došli u Graz. Nekako sam se dokopao ulaznice koja je koštala 45 eura i nije mi bilo žao. Sjećam se da mi je ulaznicu kupio rođak, koji je tada studirao u Grazu, ali sjećam se i da je koncert rasprodan za manje od sedam dana, iako se u to vrijeme, u Austriji i Švicarskoj održavalo europsko prvenstvo u nogometu.
Taj nastup za mene je jedan od najboljih koncerata u životu. Sat i pol čiste nevjerice, vrištanja, pjevanja svake riječi jer sam svaku pjesmu znao, od prve ‘What I've Done’ do posljednje ‘One Step Closer’. Nevjerovatno mi je bilo da me je jedan bend držao u takvom adrenalinu i magiji koju su proizvodili kroz svoje instrumente i Chester uz svoj vokal.
Koncert, iako je bio njihov standardni, bez ikakvih efekata, samo bend, ispred svog logotipa, bio je energija stvorena iz šest likova, koji su nekad davno oformili bend i postali svjetski poznati.
Vrhunac koncerta bila je pjesma ‘In The End’, i onaj dio kada Chester pusti publiku da pjeva. On otpjeva ‘I've put my trust in you, pushed as far as I can go, for all this, there's only one thing you should know’, a onda publika horski ponovi. Taj trenutak ću pamtiti do kraja života. 10,000 ljudi pjeva u sav glas, niko ne šuti, a arena se ori i trese od skakanja. To su trenutci za koje treba živjeti i za koje je Chester živio, ali…
Chester je otišao na rođendan Chrisa Cornella, njegovog dragog prijatelja. Bennington se mučio godinama i godinama, tačnije od djetinjstva. Imao je taj teret na svojim leđima kojeg se nikako nije mogao rješiti i niko ga ne smije osuđivati, jer ne znate šta je to, ne znate u kakvom je on stanju bio.
Posljednji album za mene je, što se tiče muzike bio malo razočarenje. To moram priznati. Nije mi se mnogo svidio, ali često me ljudi znaju uhvatiti kako pjevam ‘Heavy’, jer jedno je muzika LP-a, drugo je glas Chestera i njegovi tekstovi, ali na kraju oni postanu jedna nevjerovatna, recimo lopta ljubavi koju svako može oblikovati kako želi.
Otišao je Chester i muzički svijet više neće biti isti kao što je bio do sada. Već s odlaskom Chrisa, stvari su se počele mijenjati, ali velike promjene ćemo tek sada doživjeti.
Posljednji bend koji je nešto značio u muzici bio je Linkin Park, i ostat će tako, sve dok postoje fanovi, koji ih nikad neće zaboraviti, njih 62 miliona, koliko ih je na Facebooku. Chester neće biti zaboravljen, jednostavno ne može, jer je bio nevjerovatan čovjek. Kada je društvu, bio je najsretniji, ali kada je sam, demoni bi ga jeli iznutra.
Njegova životna priča počela je u martu 1976. godine, a završila 20. jula 2017. godine. Imao je tu sreću da obiđe cijeli svijet, upozna mnogo ljudi, da pjeva hiljadama i hiljadama ljudi, da ih zabavlja, da im promjeni živote… Promijenio je i moj, i za to mu veliko hvala.
Piše: Haris Suljović
Foto: Jim Louvau
