Jasenko (Scream For Me Sarajevo): “Uspjeli smo napraviti film koji komunicira sa svim ljudima bez obzira na to odakle su.”

Film Scream For Me Sarajevo predstavljen je ove godine na Sarajevo Film Festivalu, a donosi nam priču o sarajevskom nastupu Brucea Dickinsona. Frontman benda Iron Maiden u decembru 1994. godine održao je koncert dok je svirao kao solo izvođač.

Bruce je sa svojim bendom došao u opkoljeno Sarajevo gdje je u BKC-u održao koncert koji se morao ispričati i u obliku filma. Ideju za film pokrenuo je bh. glumac Jasenko Pašić. On je uspio okupiti ljude koji su bili na tom koncertu, organizatore pa čak i bend na čelu s Bruceom. Oni su mu ispričali priču o koncertu koji je makar na dva sata Sarajlije izvukao iz surove stvarnosti koja se dešavala oko njih.

U nastavku pročitajte intervju s Jasenkom Pašićem.

Za početak, možete li reći kako je došlo do toga da pokrenete projekat Scream for me Sarajevo?

Jasenko: Pročitao sam tekst Chris Daleaa “Scream for me Sarajevo” na portalu Metaltalk.net. Tekst je bio o koncertu u Sarajevu. Bilo mi je jasno da je ovo priča koju treba ispričati cijelom svijetu, a dokumentarni film mi se učinio kao najbolji način da to i uradim. Ja, kao glumac, nisam znao kako se rade dokumentarci tako da sam, uporedo sa istraživanjem svega oko samog koncerta, počeo skupljati ekipu koja ce mi pomoći da napravim film. Nikada se neću moći dovoljno zahvaliti svima koji su radili ili na bilo koji način pomogli u stvaranju filma.

Sa kakvim ste se sve izazovima susretali u izradi filma i koliko je bilo teško okupiti sve te ljude koji su bili dio te priče?

Jasenko: Sve je bio izazov. Baš sve. Na samom početku uz Alex Elena (bubnjar Bruceovog benda) i Chris Dale (basista), u radu na filmu priključio mi se reditelj Tarik Hodžić, pa Tatjana Bonny, koja je kao saradnik producenta u Londonu obavljala sve sto mi ne možemo, i Adnan Čuhara koji nas je sve vodio ka cilju koji je, četiri godine nakon početka, bio Scream for me Sarajevo.

Radili smo polako i sigurno, pokušavali da napravimo što manje grešaka, i da budemo što istinitiji u pričanju priče koja je sama po sebi nevjerovatna. Nevjerovatna toliko da smo se i mi, ponekad, pitali “Kako je ovo moguće?”

Vjerovatno sve naše čitaoce zanima da li je postojala ideja da Bruce ponovo nastupi u Sarajevu i ako jeste, koliko je bilo realno da se ta ideja ostvari?

Jasenko: To nije nikada bila moja ideja. Malo ko bi bio sretniji od mene kada bi se to desilo, ali moj jedini cilj, i cilj cijele ekipe je bio da se snimi film. Šta će se dešavati u budućnost, ostaje da vidimo.

Koliko Vam je bilo bitno da film doživi svoju premijeru baš na Sarajevo Film Festivalu?

Jasenko: Ništa drugo nije ni bilo važno. Na premijeri od 350 ljudi u kinu sigurno 200 je bilo na tom koncertu 1994. godine. Takva trema je neopisiva. Bile su dvije opcije, da im je grozan film, ili da ih oduševi. Srećom, desilo se ovo drugo.

Tu noć se desio i, do sada, meni najdraži komentar na film. Momak koji je bio te 1994 na koncertu rekao mi je: “Film je malo lošiji od koncerta.” Bilo mi je jasno da smo napravili dobar posao.

Čestitamo na tri nagrade koje je film osvojio na SFF-u, ali i svim drugim nagradama koje je film dobio. Da li ste ih očekivali?

Jasenko: Hvala na čestitkama, ali ne. Nagrade su nešto što mene nikada nije zanimalo. Ovo govorim samo u svoje ime, jer ne znam dijele li svi moje mišljenje. Nagrade su jako važne za život filma, ali je meni ok da nagrada nema, ali da sto više ljudi vidi film i sazna ovu priču.

Domaća publika je odlično prihvatila film i na svakoj projekciji doživi “standing ovations”. Kako su ljudi koji nisu iz BiH reagovali na film?

Jasenko: Vrlo slično. Često je neko od ekipe bio sa filmom na festivalima, ali i kada to nije bio slučaj, dobivali smo mailove sa komentarima publike. Zanimljivo je da se publika, gdje god bila, i smije i plače na istim mjestima kao publika u Sarajevu. To govori o univerzalnosti ove priče, i o tome da smo uspjeli napraviti film koji komunicira sa svim ljudima bez obzira na to odakle su.

Kakvi su planovi za budućnost filma, koja je sljedeća stanica?

Jasenko: Film će, uskoro, krenuti u svjetsku distribuciju. Detalje o tome ne mogu sada objaviti, ali ono što mogu reći je to da će publika imati priliku da vidi film jako brzo.

Koji je Vama lično najdraži momenat u filmu?

Jasenko: Da ne kvarim film publici koja će ga tek gledati, ono što je meni najdraže u filmu, ako bi morao izabrati samo jedan segment, je svaki momenat u kojem nas protagonisti upoznaju sa time kako je Sarajevo i pod opsadom bio normalan evropski grad. Hrabar i ponosan.

Za kraj, možete li podijeliti neke od anegdota koje su okruživale film, a koje bi možda bile zanimljve našim čitaocima?

Jasenko: Da izdvojim jednu, pri traženju ljudi koji su bili na koncertu koristio sam fotografije koje mi je dao Milomir Kovačević Strašni. Raspitivao sam se ko su ljudi na slikama, zvao ih, pričao s njima, i to je bio jedan od načina na koje sam dolazio do sagovornika za sam film. Saznao sam ime jednog momka sa slike, i njegov kontakt, ali mi je on rekao: “Ne mogu ti pomoći, ja nisam bio na tom koncertu”. Uvjerio sam ga da se nađemo i pokazao mu sliku, a on je samo rekao: “Čovječe, jesam bio”. Ovo govori o tome koliko je važno da snimamo filmove, pišemo knjige… Ljudi zaboravljaju. Prošlo je puno vremena i priče se gube u ludilima koje danas živimo. Memorija je jako varljiva.