Indigo: “Želim da ‘Mother’ otvori prostor da slušalac u njemu pronađe nešto svoje.”

Indigo, tuzlanski DJ s adresom u Sarajevu, 25. septembra objavljuje novi studijski materijal nazvan ‘Mother’. Tim povodom smo popričali s Indigom, a intervju možete pročitati nakon uvoda.

Indigo je tokom mjeseca objavio tri trake koje su došle kao uvod u album, ali se nisu našle na istom. Svi koji žele album poslušati i prije same objave, u srijedu, 23. septembra će u Meeting Point kinu biti održan listening party od 20h. Vizuale za ovaj događaj radio je Ben Bending.

Mirza Rahmanović, poznatiji kao Indigo, jedan je od bh. producenata i DJ-eva čiji je muzički put izrastao iz tuzlanske hip-hop scene, a s vremenom se proširio daleko izvan klupskih i žanrovskih okvira. Rođen u Tuzli 1992. godine, prve značajnije korake napravio je kroz FM JAM kolektiv, gdje je pažnju privukao DJ setovima i selekcijama koje su spajale bass muziku, hip-hop i drum and bass. Od početka karijere pokazivao je sklonost eksperimentu i istraživanju različitih zvučnih prostora, što će ostati jedna od ključnih karakteristika njegovog autorskog rada.

Krenut ćemo od novog albuma, ako se ne varamo tvoje drugo solo izdanje. Naziv albuma je Mother, ali gledajući kroz nazive pjesama (‘Electric Sheep’, ‘Post Human’, ‘Data Loss’) jako vuče na naučnu fantastiku i distopiju. Ko je, ili šta je ustvari “Mother” i šta ti je bila ideja vodilja za koncept ovog izdanja?

Indigo: Mother je simbol nečega što nam daje osjećaj pripadnosti, sigurnosti i života, ali i nečega što možemo izgubiti. U početku sam razmišljao o memoriji, postojanju, gubitku i pitanju šta zapravo ostaje iza nas. Kako je album nastajao, shvatio sam da se sve to prirodno počelo vraćati na nešto mnogo ličnije. Naslov Mother mi je na kraju djelovao kao najjednostavnija riječ za ogromnu količinu tih emocija. Može biti majka, priroda, čovječanstvo, planeta, memorija, ali i sam izvor iz kojeg smo potekli. Zato mi je bilo važno da album nema jednoznačno objašnjenje.

Šta je najviše utjecalo i na nazive pjesama, ali i sam process kreiranja ovih devet traka na albumu?

Indigo: Nazivi su često dolazili tek kada bih već imao osjećaj da pjesma postoji. Nisam krenuo sa devet naslova i onda pokušavao napraviti muziku prema njima. Bilo je upravo suprotno muzika bi mi otvorila određenu sliku ili ideju, a onda bih pokušavao pronaći riječ koja je može predstaviti. Na album su utjecali film, književnost, zvukovi koje inače povezujemo s tehnologijom, ali i vrlo obične ljudske stvari, sjećanje, usamljenost, gubitak, empatija. Mislim da je zato album negdje između vrlo hladnog digitalnog svijeta i nečega izrazito ljudskog.

Između ‘Lack of Empathy’, ‘Data Loss’ i ‘Post Human’ osjeti se hladan, tehnološki narativ. Kako balansiraš tu digitalnu otuđenost s ljudskim emocijama dok stvaraš muziku?

Indigo: Zapravo mi je taj kontrast bio jedan od glavnih pokretača albuma. Tehnologija sama po sebi nije tema albuma koliko je jezik kojim pokušavam govoriti o ljudskim emocijama. Zvuk može biti potpuno sterilan, precizan i digitalan, a ono što se kroz njega govori može biti jako lično. Mislim da upravo tu nastaje zanimljiv kontrast. Ne zanima me tehnologija kao futuristički ukras, nego šta se dešava čovjeku kada živi unutar takvog svijeta. Zato sam dosta pazio da, bez obzira koliko neki elementi zvučali sintetički, uvijek postoji neka vrsta nesavršenosti ili fizičnosti.

Na traci ‘The Shape of What Remains’ gostuje pisac Aleksandar Hemon. Kako je došlo do te saradnje i kakvu ulogu je Aleksandar imao u stvaranju atmosfere te pjesme? I je li to neki prirodni nastavak vaše saradnje koje ste imali za Garden of Dreams festivalu?

Indigo: Aleksandar i ja smo već imali vrlo lijepo iskustvo kroz Garden of Dreams, tako da je saradnja na albumu došla prilično prirodno. Njegov način razmišljanja o jeziku i memoriji mi je bio jako blizak onome što sam pokušavao napraviti sa Mother. The Shape of What Remains je pjesma koja se bavi upravo onim što ostane nakon nečega, nakon osobe, događaja, odnosa, jednog vremena. Aleksandrov tekst je toj ideji dao potpuno novu dimenziju. Posebno mi je bilo zanimljivo uzeti njegov glas i tretirati ga kao još jedan muzički element, jer njegova naracija se kroz pjesmu pojavljuje u različitim jezicima i različitim oblicima, tako da u jednom trenutku više ni ne razmišljaš o tome šta tačno čuješ, nego počneš osjećati prisustvo tog glasa.

Na albumu gostuje i Benin Mujkić na završnoj traci ‘Ark’. Kako je došlo do te saradnje obzirom na velike razlike u vašim žanrovima?

Indigo: Do saradnje je došlo tokom mastering procesa albuma i tadašnja posljednja traka se činila kao da ne pripada na albumu, tako da mi je Eric Bajramović preporučio Benina jer je smatrao da je to dio koji nedostaje. Upravo zbog te razlike, nisam želio da Ark bude samo još jedna pjesma koja zvuči kao ostatak albuma. Nakon svih tih elektronskih, sintetičkih i dosta mračnih tekstura, želio sam nešto što je potpuno fizičko.Beninov trubački zvuk ima tu ljudsku komponentu koja mi je bila potrebna. Čuje se dah, čuje se fizički napor instrumenta, čuje se čovjek iza zvuka. To mi je bilo mnogo važnije od toga da li se naši žanrovi na papiru podudaraju.Mislim da su najbolje saradnje često upravo one gdje ljudi dolaze iz potpuno različitih svjetova.

Kad smo već spomenuli ‘Ark’, da li je ta traka simbolični bijeg ili spas na kraju ove zvučne priče?

Indigo: Možda više spas nego bijeg. Ark mi je neka vrsta posljednjeg trenutka na albumu. Nakon svega što se dešava, ostaje nešto vrlo jednostavno i vrlo ljudsko. Nema više potrebe da se sve objašnjava. Zato sam i želio da završetak bude sirov i spor. Nakon cijelog tog digitalnog svijeta, ostane čovjek. I meni je to bila najvažnija stvar s kojom sam mogao završiti album.

Tuzla i lokalna scena su oduvijek imale jaku viziju i specifičan zvuk. Koliko te rodni grad i tvoja sredina, jer sada živiš u Sarajevu, i dalje oblikuju kao producenta, bez obzira na globalne muzičke uticaje?

Indigo: Tuzla me je definitivno oblikovala, i to vjerovatno više nego što sam svjestan. Mislim da sam kroz Tuzlu upoznao ljude s kojima sam napravio neke od najvažnijih stvari u svojoj karijeri. FMJAM, Frenkie, Kontra i Soul su ogroman dio mog kreativnog DNK. Danas živim u Sarajevu i prirodno sam izložen potpuno drugim stvarima, ali ne mislim da se čovjek može tek tako odvojiti od mjesta iz kojeg je potekao. Tuzla je i dalje negdje u načinu na koji razmišljam, čak i kada muzika zvuči kao da nema nikakve veze s njom.

Šta si sve koristio u definisanju zvuka za ‘Mother’? Da li si koristio neke posebne instrumente, neka zanimljiva softwarerksa riješenja ili nešto što do sada nisi koristio?

Indigo: Ovaj put sam više razmišljao kao kompozitor nego kao producent koji pokušava pokazati koliko različitih stvari može koristiti. Koristio sam analogne sintisajzere, granularne i resampling tehnike, field recordings i dosta procesiranja. Ali mnogo važnije od samih alata bilo mi je kako ih koristiti. Pokušavao sam svesti stvari na ono što je zaista potrebno.Veliki utjecaj na mene imaju ljudi poput Ryuichija Sakamota, Alve Nota i Fennesza, posebno način na koji mogu napraviti ogroman emocionalni prostor koristeći vrlo malo elemenata. Takav pristup aranžmanima mi je zanimljiviji od kompleksnih aranžmana samo zato da bi bili kompleksni.

Po čemu se proces stvaranja ovog albuma razlikovao od tvojih ranijih projekata, a posebno rada s FMJam ekipom na trilogiji?

Indigo: Ogromna je razlika. Rad sa FMJAM ekipom bio je kolektivno iskustvo. Putanja, Egzil i 20/20 su nastajali kroz razgovor, razmjenu ideja, putovanja, različite ljude i energije. To je bilo jako važno za mene i vjerovatno me upravo taj period naučio kako da muziku posmatram kao nešto mnogo veće od samog studija. Mother je potpuno drugačiji proces. Prvi put sam sebi dao prostor da ne moram ništa dokazivati. Nisam razmišljao o tome da li je nešto dovoljno žanrovski određeno, dovoljno teško, dovoljno elektronsko ili dovoljno “producentski”. Mogao sam stati kada osjetim da je nešto završeno. I mislim da je to jedna od najvećih razlika između ovog albuma i svega što sam ranije radio.

Da li planiraš prenijeti cijeli koncept albuma i na live nastupe ili da li će album dobiti totalni drugačiji live act?

Indigo: Ne želim jednostavno napraviti playback verziju albuma na bini. Mother će dobiti svoj vlastiti live jezik. Album je dosta introspektivan i filmski, dok me live uvijek privlači zbog fizičke energije i trenutka koji se dešava pred publikom. Zato će neke stvari biti prepoznatljive, ali će strukture i intenzitet biti drugačiji. Želim da live verzija bude iskustvo koje je povezano s albumom, ali da ima vlastiti identitet. Ako neko posluša album pa ode na nastup, ne želim da ima osjećaj da je samo ponovo pustio album.

Kada slušalac presluša album u cjelosti, šta bi volio da bude njegova prva pomisao?

Indigo: Volio bih da ne bude nikakva konkretna misao. Mother mi nikada nije bio album koji želim objasniti slušaocu. Više želim otvoriti prostor da on u njemu pronađe nešto svoje. Ako se neko prepozna u njemu, čak i ako je to nešto potpuno drugačije od onoga što sam ja imao na umu, onda je album uradio ono što sam želio.

I još jedno pitanje za kraj, osjećaš li da se mnogo evoluirao u zvuku kada gledaš kroz šta si sve prošao?

Indigo: Da, ali možda najviše u tome što sam prestao osjećati potrebu da evoluciju dokazujem. Kada sagledam sve od prvih produkcija, preko DJ karijere, filmske i teatarske muzike pa do Mothera, čujem ogromnu razliku u zvuku. Ali mislim da je najveća promjena zapravo u načinu razmišljanja. Ranije sam često razmišljao kako napraviti nešto što će zvučati dobro. Danas mnogo više razmišljam zašto nešto postoji i šta treba da kaže. Tehnički sam vjerovatno naučio mnogo više nego što sam mogao zamisliti prije deset ili petnaest godina. Ali najveća sloboda mi je došla tek kada sam shvatio da ne moram sve to koristiti. Nekada je jedan zvuk dovoljan ako se nalazi na pravom mjestu.