AC/DC u Bratislavi: Godine su samo broj!
Prilika za slušati AC/DC se ne propušta posebno otkako se u bend vratio Brian (ne da imamo nešto protiv Axla, ali ako ćemo biti iskreni, doživljaj ne može biti ni upola isti) pa tako je i nas ovogodišnja Power Up turneja odvela 21.07. u Bratislavu na Old Airport Vajnory.
Lokacija je dobro poznata po Lovestream festivalu i ima ogroman potencijal za održavanje velikih koncerata uz kvalitetnu organizaciju čime se organizatori ovog koncerta definitivno ne mogu pohvaliti, ali više o tome malo kasnije.
Idemo prvo sa nastupom benda The Pretty Reckless koji prati AC/DC na ovogodišnjoj turneji. Nama lično su vrlo drag bend koji ima vibe rock bendova 90tih (iako su prvi album izdali 2010.), a kojem doprinosi specifičan vokal pjevačice Taylor Momsen. Uz malo kašnjenje su pred 100k fanova otvorili set sa pjesmom ‘Death by Rock and Roll‘ koja morate priznati odlično prati simboliku turneje i time nagovijestili da nas čeka vrlo energičnih 50 minuta njihovog nastupa. Mi smo se naravno najviše radovali hitovima ‘Make Me Wanna Die‘ i ‘Heaven Knows‘ i definitivno nas nisu razočarali izvedbom.
Sve u svemu, The Pretty Reckless su nas iako kratkim setom od 8 pjesma solidno zagrijali za izlazak australskih legendi rocka koji su još jednom pobili teoriju da stari rock bendovi više nemaju u sebi energiju potrebnu za koncert za koji vrijedi izdvojiti i novac i vrijeme i kilometre.
Nakon njima svojstvenog intra s animacijom u AC/DC stilu gdje muscle car putuje prema Bratislavi, bend je u 21h otvorio set sa hitom ‘If You Want Blood (You've Got It)‘ iz perioda Bon Scotta i tu nam je već bilo jasno da su godine samo broj i da je AC/DC i bez originalne postave sa razlogom još uvijek jedan od najboljih i najenergičnijih bendova svih vremena.
Sve je bilo savršeno – zvuk, postavka bine, a setlistu su činili sami hitovi od ‘Back in Black’, ‘Thunderstruck’, ‘Hells Bells’, ‘Highway to Hell’, ‘You Shook Me All Night Long’, ‘Rock ‘n’ Roll Train’ i druge uz samo par pjesama s posljednjeg albuma ‘Power Up‘ što je na neki način setlista iz snova za svakog ljubitelja muzike. Imali smo priliku čuti sve što smo željeli, a doživljaj je dodatno upotpunila vrhunska scenografija – od ogromnog AC/DC zvona koje se spušta na početku ‘Hells Bells’ do pirotehnike za vrijeme trajanja ‘Highway to Hell’.
Angus i Brian su u svom stilu nosili nastup iako ne smijemo zaboraviti ni fenomenalne izvedbe Matta, Chrisa i Steviea.
Jedina zamjerka cijelom nastupu je Angusov 20 minutni solo koji se desio nakon izvedbe ‘Let There Be Rock‘, a koji je trajao 10 minuta više nego što je iko od prisutnih imao koncentracije aktivno slušati i uživati u istom.
Koncert je zatvoren pjesmama ‘T.N.T.‘ i ‘For Those About To Rock (We Salute You)‘ uz baražnu paljbu topova i vatromet koji su bili savršena završnica dvosatnog rock spektakla.
Ono što nam se nije svidjelo od strane publike je manjak energije i poznavanja pjesama koji bi trebali pratiti nastup benda ovog kalibra. Mi smo imali priliku biti u golden circleu nadomak bine i bila je razočaravajuće uljuljkana atmosfera oko nas. Shvatamo da nisu svi prisutni hard core fanovi, ali ne možemo oprostiti manjak unaprijed očekivanog nivoa entuzijazma ni ostatka mase od 100k posjetioca kojeg ovaj bend i više nego zaslužuje. Vratimo se svi još jednom na neponovljive koncerte s River Platea iz 2009. godine i nadajmo se da negdje u Europi ipak postoji publika koja može parirati gauchosima koji su izgleda postavili previsok standard kako treba da izgleda feedback publike na koncertu.
Najveći propust je definitivno napravio organizator kada je riječ o ulazu i izlazu sa aerodroma i organizaciji parkinga koji je koštao 22 eura online i 30 eura na licu mjesta. Bilo je preporučeno da se koristi javni prevoz kako bi se izbjegle gužve međutim to je informacija koja je vrlo slabo distribuirana i za nju smo saznali tek nakon čitanja random članaka (u nedostatku bolje zanimacije) u toku četvrtog sata čekanja u jednoj od mnogobrojnih kolona za izlazak sa parkinga na kojem se desio potpuni kolaps. Ulazak je sam po sebi bio usporen sa kolonom koja je počela već na izlazu sa autoputa međutim sve je to bilo i dalje podnošljivo. S druge strane, izlazak je bio apsolutni wild west i mi smo bili među “sretnicima” koji su parkirali blizu bine i za to platili izlaskom u 4:30 ujutro.
Međutim, ako ostavimo po strani propuste u organizaciji i visoke cijene jela i pića i gužve, doživjeti AC/DC je nezaboravno i jedinstveno iskustvo za sve ljubitelje rocka koje bismo rado ponovili u budućnosti čak i po cijenu još jedne neprospavane noći na parkingu.
Tekst i foto: Aida Omanović
